Bhutan – kraljevina na padinama Himalaja

Bhutan se nalazio već dulje vrijeme na samom vrhu naše Bucket-list! Putovanje smo organizirali i sve rezervirali nekoliko mjeseci prije datuma putovanja, a moj intenzivniji interes za Bhutan počeo je mjesec dana prije putovanja u tu malu zemlju (38.394 km²), veličinom nešto manjom od Švicarske, koja se smjestila na južnim padinama fascinantne Himalaje. Kupila sam knjigu o Bhutanu, kupovala časopise o putovanjima na naslovnici kojih bi vidjela da ima nešto o Bhutanu, pretraživala internet, no ništa od svega što sam pročitala i vidjela u literaturi nije me moglo dovoljno pripremiti za sve ono što sam vidjela i doživjela u Bhutanu, jer tu zemlju prvenstveno čini nevjerojatno lijepa priroda, čist zrak, osmjesi na licima njenih stanovnika, tradicija do koje strašno drže te izvrsna i zdrava hrana (kod nas bi rekli organska, no oni taj izraz ne koriste jer je kod njih sve organsko, a što ću pojasniti kasnije).

Zastava Buthana

Već vas samo slijetanje u Bhutan ostavlja bez daha, jer radi se o slijetanju na aerodrom koji je u neslužbenoj kategoriji „The Most Dangerous Airports on the World“, što znači da  uključuje zaobilaženje visokih planinskih vrhova kao da vozite po jadranskoj magistrali, a dozvolu za slijetanje ima tek nekoliko pilota (prema podacima dostupnima na  internetu radi se o samo 8 pilota!). Jedini međunarodni aerodrom nalazi se u gradu Paro, šestom po veličini kada je riječ o broju stanovnika. U Bhutan slijeću samo dvije nacionalne kompanije, Druk Air i Bhutan Airlaines, a nešto rijeđe slijeće i Budha Air (nepalska avio kompanija). Od većih gradova Bhutan je povezan zračnim putem s Kathmandu-om, Delhi-jem, Bangkok-om, Kolkata-om, Dhaka-om, Singapur-om (sezonski letovi) i još par drugih gradova.

Suprugu i meni se kao najprihvatljivija opcija učinila veza Zagreb-Doha-Kathmandu s Qatar Airways-om te zatim Kathmandu-Paro s Bhutan Airlines-om. Odlučili smo iskoristiti činjenicu što slijećemo i u Kathmandu, te smo 3 dana proveli u upoznavanju s tim gradom. No, o tome drugom prilikom, jer je fokus putovanja ipak bio Bhutan.

Slijetanje u Bhutan
Pogled na Mt. Everest na povratku iz Para u Kathmandu

Iako sam i svjesno i podsvjesno znala da bih se zbog slijetanja u Paro trebala živcirati (nisam baš ljubitelj aviona), toliko sam bila zaokupljena planinama pored kojih je pilot uspješno „navigirao“ te raznim nijansama zelene boje prema kojima smo se spuštali, da sam i zaboravila na svoju standardnu nervozu koju uzrokuju uzlijetanja, slijetanja i turbulencije. Aerodrom im funkcionira  „k’o po špagi“, formalnosti oko viza i pregleda putovnica su vrlo brzo obavljene, nema nikakve gužve, razbacanih stvari po aerodromu (ovo navodim jer smo u Paro sletjeli iz Kathmandua u kojem vlada nevjerojatan kaos na aerodromu). Tamo ona često ponavljana rečenica „molimo ne ostavljajte prtljagu bez nadzora“ definitivno ne vrijedi, jer se posvuda nalaze koferi i paketi raznih veličina bez ikakvog nadzora. No, vratimo se na (u) Bhutan. Čim preuzmete prtljagu, čekaju vas nasmijana lica vodiča koji očekuju svoje goste. Put nastavljate ovisno o vašoj prvoj destinaciji u Bhutanu, a jedna od prvih stvari koju ćete primijetiti (ili će vam vodič na to skrenuti pažnju), nedostatak je tzv. jumbo plakata, uobičajenih u ostalim državama zemljama, posebno uz velike prometnice i aerodrome. Umjesto toga, odmarate oči gledajući u „zeleno“ i punite pluća svježim zrakom. Jumbo plakati u Bhutanu su zabranjeni, jednako kao i plastične vrećice, prodaja duhanskih proizvoda, pušenje na javnim mjestima…no o tome nešto kasnije.

Paro Chhu rijeka

Thimpu dolina
Nacionalni park Jigme Dorji

Bhutan se za strane posjetitelje „otvorio“ tek prije 30-tak godina, a do tada je bio izolirana i zatvorena zemlja. Broj turista iz godine u godinu raste, te je tako u 2016. g. u zemlju ušlo cca 210.000 turista, od kojih je najveći broj iz Indije, Kine i Bangladesha te SAD-a, Japana, Tajlanda itd..

Na godišnjem nivou vode i izvrsne, detaljne evidencije podataka iz područja turizma, pa sam tako uspjela saznati (preračunavajući), da je tijekom 2016. u zemlju ušlo i 48 Hrvata.

Turizam im funkcionira po jedinstvenom principu, koliko je meni poznato jedinom takvom u svijetu, tzv. pravilu “250 USD per day”, što znači da svaki turist koji uđe u Bhutan mora dnevno izdvojiti 250 USD (ovisno o sezoni može biti i 200 USD):

200 USD → siječanj, veljača, lipanj, srpanj, kolovoz, prosinac

250 USD  → ožujak, travanj, svibanj, rujan, listopad i studeni

U Bhutanu to zovu politikom “High Value, Low Impact Tourism”. Za taj iznos turist ima zagarantirano noćenje u 3* hotelu, sva tri obroka i vodiča s automobilom. U slučaju da idete na kampiranje, oprema vam je također uključena u taj iznos, kao i tzv. Sustainable Development fee ili naknada za održivi razvoj koja iznosi 65 USD (to je iznos koji se ulaže u razvoj sustava zdravstva, školstva itd.), a uključene su i ulaznice u muzeje, kao i za sve ostale ustanove za koje je potrebno platiti ulaz. Prema tumačenju našeg vodiča, ovim su propisima namjeravali izbjeći masovni turizam, za koji smatraju da bi nanio više štete nego koristi. Pravilo “250 usd per day” jedino ne vrijedi za Indiju i Banlgladesh, jer su s te dvije zemlje ekonomski jako povezani (u Indiju izvoze energiju i poljoprivredne proizvode, a u Bangladesh poljoprivredne proizvode).

Dochula pass, 3.100 m nadmorske visine

Ukoliko želite noćiti u hotelima s 4* ili 5*, nominalni iznos od 250 USD se naravno, povećava. Od poznatih hotelskih lanaca s npr. 5* u Bhutanu su prisutni Aman Resorts, Taj Hotels Resorts & Palaces i COMO Hotels & Resorts, a uskoro dolazi i Six Senses.

Amankora Thimpu
Amankora Phunaka
Amankora Paro

Ukupan godišnji prihod od turizma u 2016.g. iznosio je 73.74 mil USD, a od toga iznosa za tzv. Sustainable Development fee izdvojeno je 20.28 mil USD koji se ulažu u sustave zdravstva, školstva, vodoopskrbu, infrastrukturu…

Ako bih Bhutan trebala usporediti s nekom od zemalja koje sam do sada posjetila, teško bih se odlučila samo za jednu zemlju. Prvo što mi pada na pamet je kombinacija indonezijskih rižinih polja, švicarskih Alpa i prašuma Bornea (nisam još bila, no imam neku predodžbu kako bi te prašume trebale izgledati), pospremljena u jednu kutiju, dobro promiješana i razasuta po padinama Himalaje…

Razlozi za posjet Bhutanu su mnogobrojni, no najčešći su: uživanje u prirodnim ljepotama i njihovoj kulturi i tradiciji.

Moram napomenuti kako tvrdnja da je Bhutan zemlja za svakoga nije baš u potpunosti točna, jer oni željni noćnoga života neće pronaći ono što traže, a i pušači će se osjećati prilično zakinuto, s obzirom da je prodaja duhanskih proizvoda već dugi niz godina zabranjena. Pušenje na javnim mjestima nije ni dozvoljeno. Za cijelo vrijeme našega boravka, nismo vidjeli niti jednu osobu kako puši 😉  (oni koji me poznaju, shvatit će ovog smile-ića).

Punakha Valley
Punakha Suspension Bridge (270 m)

Zemlja broji između 750.000 – 800.000 stanovnika, podijeljena je u 20 provincija, a glavni grad je Timpu. Oba grada nalaze se u zapadnom dijelu Bhutana i, uz grad Punakha, predstavljaju najčešće posjećene gradove u Bhutanu, posebno ako ste za putovanje izdvojili 7-9 dana, što je bio slučaj i s nama. Važno je znati da se većina turistički atraktivnih dijelova Bhutana nalazi na visini iznad 2.500 m.n.v. (npr. Thimpu se nalazi na 2.320 m.n.v., a Paro na  2.250 m.n.v.), dok se prijevoji preko kojih se prelazi iz jedne doline u drugu nalaze na visini iznad 3.000 m.n.v.. Iznimku predstavljaju trekking programi kojih u Bhutanu ima dosta i koji vas vode na vrhove do cca 5.000 m.n.v. Najpoznatija trekking tura u Bhutanu je tzv. Snowman Trek koji u prosijeku traje 27 dana. Ovo navodim za slučaj da se skloni tzv. visinskoj bolesti, kako biste na vrijeme pripremili tablete kojima ćete si olakšati moguće tegobe.

Kada je riječ o razdoblju u kojem je najbolje posjetiti Bhutan, nema pravila, i sve ovisi o vašim interesima. Generalno su najposjećeniji mjeseci svibanj i rujan/listopad. Ukoliko su vam u fokusu bioraznolikost i prirodne ljepote, trebali biste „ciljati“ travanj/svibanj, kada je sve u punom cvatu. Ukoliko želite doživjeti festivalsku sezonu po kojoj je Bhutan također poznat. trebali biste ga posjetiti u razdoblju od kraja kolovoza do kraja listopada, a točan datum održavanja festivala moguće je saznati na http://www.tourism.gov.bt. Treba svakako voditi računa o tome da je razdoblje od lipnja do kolovoza tzv. monsunski period, tijekom kojega u Bhutanu padne veća količina oborina nego što je uobičajenu u drugim himalajskim predjelima.

Festival u Punakha Dzong (1)
Festival u Punakha Dzong (2)

Ako su vam na prvom mjestu kulturne znamenitosti, poput palača i hramova, potrebno je znati kako su u Bhutanu najpoznatija tri tipa građevina: dzong (nekada tvrđave, a danas administrativno-budistička središta), goemba (budistički samostani) i chorten (spomenici u čast Budi). Osim navedenih karakterističnih građevina, uvjerit ćete se da je zapravo svaka kuća u Bhutanu izgrađena u potpunosti u skladu s tradicijom i sve zajedno predstavljaju prekrasnu i skladnu cjelinu.

Punakha Dzong
Taktshang Goemba (Tigrovo gnijezdo)
Chorten

Kada je o državnom uređenju riječ, Bhutan funkcionira kao demokratska parlamentarna monarhija. Demokracija im je relativno „mlada“i uvedena je 2008.g. (do tada su bili monarhija). To je ujedno godina kada su održani prvi parlamentarni izbori i kada su usvojili ustav. Interesantan podatak odnosi se na činjenicu da se narod protivio uvođenju demokracije i bili su zadovoljni svojim načinom života te je kralj 2 godine obilazio zemlju educirajući stanovništvo o demokraciji, pojašnjavajući zašto je ona dobra te kako jednoga dana na čelu zemlje možda neće biti osoba kojoj će zemlja biti na prvom mjestu te da je, u tom slučaju, bolje da narod ima pravo na izbor. Na kraju su je i prihvatili i 2008. godine održali prve izbore (drugi su bili 2013.).

Kako sam već navela, Bhutan je do 70-tih godina 20. st bio izolirana monarhija, no nakon kineskog zauzimanja Tibeta, kralj Bhutana postao je svjestan da, kako bi zaštitio zemlju od puno jačih susjeda (Kine i Indije) i očuvao neovisnost, mora pristupiti međunarodnim organizacijama. Prva organizacija kojoj je Bhutan pristupio bio je Colombo Plan (organizacija koja okuplja uglavnom azijsko-pacificke zemlje i osigurava financijsku/tehničku pomoć za ekonomski i društveni razvoj). Za pristupanje toj organizaciji bilo je potrebno platiti tadašnjih 2.000 USD, što Bhutan nije imao i interesantno je kako je taj iznos Bhutanu dala švicarska ambasadorica u Indiji. Nakon toga Bhutan je postao članicom i drugih međunarodnih organizacija (npr. UN-a 1971. godine).

Budizam je glavna religija u Bhutanu. Oko 75% stanovništva je budističke vjeroispovijesti, a 25% su hinduisti.

Statua Buddha Dordenma

Što se tiče otvaranja zemlje prema turizmu, krunidba 4. kralja 1974. god. bio je događaj u povodu kojega je prva veća grupa stranih posjetitelja ušla u zemlju te od tada polako kreće izlazak Bhutana iz izoliranosti. Na moje pitanje našem vodiču – putuje li često 5. po redu kralj Bhutana (koji je 2005.g. naslijedio krunu i trenutno je na čelu zemlje), odgovorio mi je kako ne putuje, jer je njegova zadaća služiti narodu te da je u razdoblju od 2005. do 2017. posjetio samo dvije zemlje – Indiju i Japan, i to samo zato što je u te dvije zemlje bio pozvan…

Nedavno su Bhutan posjetili vojvotkinja Kate i princ William i zemljom kruži anegdota kako se tom prilikom William okušao u streljaštvu, njihovom nacionalnom sportu. Natjecanja u streljaštvu održavaju se u svakoj provinciji, a zatim i na državnom nivou. Kada se natjecanje približava finalu, u njega se uključuju i supruge ili djevojke natjecatelja, na način da manja grupa žena stoji pored natjecatelja koji gađa metu i ohrabruje ga pjesmom, ukoliko su iz njegovog tima ili ga, pak, ako su iz protivničkog tabora, ometaju na način da mu mašu maramama „ispred nosa“ i zadirkuju ga (uglavnom ga zadirkuju zbog neke fizičke mane i pomalo mu se i rugaju). Tako je grupa djevojaka (iz protivničke ekipe)  stajala pored princa Williama i na bhutanskom jeziku ga „zafrkavala“ da je ćelav i da ima veliki nos. Princ William je naravno izgubio, a nakon što su mu preveli sve što su djevojke vikale, od srca se nasmijao i sve počastio ručkom.

Natjecanje u streljaštvu (djevojke ometaju protivničkog igrača)

Kada je riječ o kraljevskoj obitelji, sva djeca pohađaju državne škole, iako u Bhutanu postoji i nekoliko privatnih škola. Školski sustav funkcionira slično kao i RH, osnovna i srednja škola su besplatne, a za upis na fakultet postoji sistem “natjecanja”. Nezaposlenost im je znatno smanjena otvaranjem tzv. zanatskih škola (po jedna u svakoj od 20 provincija) u kojima se djeca školuju za slikare, drvodjelce, tkalce itd.

Škola tkanja
Škola crtanja

Glavna „mantra“, kada je o obrazovanju u Bhutanu riječ, je: „An education doesn’t just mean getting good grades, it means preparing them to be good people“, a na svakom koraku (na ulicama gradova, zidovima škola, uz prometnice) moguće je pročitati poruke kojima se upozorava na održivo gospodarenje prirodnim resursima, potiče na borbu s klimatskom promjenama, ukazuje na značaj cjeloživotnog obrazovanja i obiteljskih vrijednosti. “Life is a journey! Complete it!”,  “Let nature be your guide”, “Inconvenience regretted.”… samo su neke od njih.

Natpis na školi
Jedan od natpisa u šumi

Glavni izvozni proizvod je energija (hidro), a na drugom i trećem mjestu se izmjenjuju turizam i poljoprivreda. Bhutan, za razliku od Nepala koji također ima veliki hidro potencijal, znatno koristi svoje vodne resurse i trenutačno proizvode 3.000 MW el. energije i izvoze u Indiju, a plan za 2020.g. im je proizvesti 10.000 MW. Te projekte financiraju Svjetska banka i indijska vlada. Inače, zemlja ima velik potencijal i po pitanju rudnih bogatstava no njihova eksploatacija im se ne uklapa u  koncept održivog razvoja do kojega jako drže, tako da u zemlji postoji tek nekoliko manjih javno-privatnih rudnika. Isto tako, austrijska i švicarska vlada nudile su im financijsku pomoć i „know-how“ kako bi izgradili tunele, no na nivou vlade je odlučeno kako im je važnije očuvati okoliš nego npr. skratiti za 45 min putovanje iz jednoga gradu u drugi (za i protiv takvih odluka bi se moglo sigurno diskutirati, no to je bila njihova odluka).

Dvorište Punakha Dzong-a

Možda najposebnija činjenica vezana uz Bhutan je da razvoj/napredak zemlje ne mjere kroz BDP, već pomoću tzv. GNH (Gross National Happiness). Moram vam priznati kako sam, pripremajući se za ovo putovanje, mislila da su priče o GNH „prodavanje magle“ turistima i PR-ovska fora, no već prvi razgovori s našim vodičem na tu temu, upoznavanje zemlje i u konačnici predavanje sveučilišnog profesora sa sveučilišta u Thimpu kojemu smo imali prilike prisustvovati, uvjerili su nas da je GNH puno više od priče za turiste. Uvjerili su nas da su to principi po kojima oni žive, vode zemlju te da duboko vjeruju u njih. Navedeno predavanje su, osim nas, slušali i gosti iz Indonezije, Švicarske, Singapura i Hong Konga.

Koncept GNH-a uveo je 4. kralj 1970-tih godina i bazira se na tzv. 4 stupa:

  • Dobrom upravljanju ili dobroj vladi
  • Održivom socio-ekonomskom razvoju
  • Očuvanje i promicanje kulture
  • Zaštiti okoliša (ovo smatraju ključnim doprinosom GNH-u)

Ova 4 stupa dijele se na 9 domena (npr. zdravlje, obrazovanje, životni standard, vitalnost zajednice…) koje se dalje razrađuju putem većeg broja varijabli i indikatora. U svakom slučaju, radi se o kompleksnom konceptu i holističkom pristupu razvoju zemlje koji na prvo mjesto stavlja zadovoljstvo njenih stanovnika. O GNH bi se moglo jako puno toga napisati, no ja se ne osjećam dovoljno stručnom pisati detaljnije o ovoj temi, niti bi putopis poput ovoga bio pravo mjesto za takvo što. Provjeravajući stvari koje sam čula tijekom boravka u Bhutanu ili naknadno pročitala, htjela sam naglasiti kako Bhutan nema Ministarstvo sreće, suprotno mnogobrojnim naslovima koje sam pročitala na internetu. Imaju 10 ministarstava koja zajedničkim djelovanjem nastoje koncept GNH-a približiti realnosti, no među njima nije i ono zaduženo za sreću.

Na kraju predavanja koje smo slušali bili smo upitani  – da možemo izabrati samo jednu stvar koji bi voljeli ponijeti iz Bhutana u svoju zemlju, što bi to bilo? Svi odgovori odnosili su se na bhutanski koncept održivog razvoja, svjesnost o okolišu i koncept GNH-a!

Budist u dvorištu Punakha Dzong-a

Mnoge razvijenije zemlje svijeta podržavaju njihov smjer razvoja i način upravljanja zemljom te im, kao znak podrške, doniraju sredstva koja se ulažu u razvoj zemlje. Tako primjerice Japan donira sredstva za izgradnju cesta i kupovinu poljoprivrednih strojeva,  Indija donira također za razvoj cestovne infrastrukture, vlada Republike Austrije donira za sektor turizma, Kraljevina Danska donira za razvoj tzv. koncepta „good goverment“ i trenutačno im grade zgradu suda u glavnom gradu.

Nedavno su zemlju posjetili predstavnici Sudijske Arabije i Singapura s ciljem da se bolje upoznaju s konceptom GNH-om, ne bi li nešto od toga pokušali preslikati i na svoje zemlje.

Osim svega navedenog istaknula bih još nekoliko interesantnih stvari koje nisu uobičajene ni u puno razvijenijim zemljama od Bhutana (za koje je pretpostaviti da bi im svijest o okolišu trebala biti prioritet):

  • Bhutan je parlamentarna monarhija u kojoj je kralj inzistirao na uvođenju demokracije, a pri pisanju ustava razmatrali su ustave zemalja koje su smatrali svojim uzorima upravo po pitanjima odnosa prema okolišu, očuvanja tradicije…
  • ustavom su definirali da im više od 60% površine zemlje mora ostati zeleno i očuvano, a trenutačno im je očuvano i više od toga → 72% površine zemlje
  • među prvima su zabranili prodaju duhanskih proizvoda i pušenje na javnim mjestima
  • zabranjena je upotreba plastičnih vrećica
  • zabranjeno je reklamiranje putem jumbo plakata
  • u zemlji ne postoji niti jedna klaonica i cca 40 % stanovništva su vegetarijanci (to je povezano s budizmom koji brani ubijanje životinja)
  • ne koriste umjetna gnojiva i pesticide (opet povezano s religijom, jer pesticidi ubijaju kukce/nametnike), tako da se gotovo sve voće i povrće smatra organskim (osim u rubnim područjima koja graniče s Indijom, gdje se baš i ne drže toga)

Bhutan je jedina CO2 negativna zemlja na svijetu, što znači da godišnje emitiraju oko 1,5 milijuna tona CO2, dok njihove šume apsorbiraju preko 6 milijuna tona CO2 (prema podacima za 2016. god.). U Bhutanu se svaka prilika koristi za sadnju drveća (za državni praznik svaki stanovnik mora posaditi po jedno drvo, za nedavno rođenje malog princa – sadnja drveća, za budističke svetkovine – opet sadnja drveća itd. itd.), a nedavno su čak osvojili i Guinessov rekord u količini drveća koje su posadili u jednome satu!

Svi napori u smjeru očuvanja okoliša i borbe protiv klimatskih promjena ostaju, na žalost, u sjeni velikih onečišćivača kojima je Bhutan okružen, Kine i Indije, te su stanovništvo i poljoprivreda Bhutana u velikoj mjeri ugroženi prekomjernim otapanjem leda sa Himalaje i pogođeni su čestim poplavama i odronima zemlje!

Putopis o Bhutanu završila bih s tri zanimljivosti:

  • ruralni dijelovi Bhutana obiluju crtežima i skulpturama falusa, a nalaze se doslovno posvuda, na ulazima u restorane, na fasadama kuća – kao skulpture za kuću. Pojašnjenja se kreću od: oslobađaju od loše karme, obitelj će imati više djece, urod će biti bolji itd.
Fasada kuće u unutrašnjosti Bhutana
  • za planine niže od 6.000 m smatra se da ne zaslužuju ime, pa tako imena imaju samo planine iznad te visine.
Popis planina na vidikovcu na Dochula Pass
  • u Bhutanu je uobičajeno spaljivati (kremirati) ljude nakon smrti, no objašnjeno nam je kako se budistički svećenici i djeca do osme godine života, u slučaju smrti, ne spaljuju već se njihovo tijelo ostavlja na za to predviđenom vrhu planine na milost i nemilost pticama grabežljivicama. Takav način „sahrane“ se zove Sky Burial (sliku ovog oblika „sahrane“  nemam, no vjerujem da mi nećete zamjeriti).

U životu, pa tako i na putovanjima, puno češće primijetim ono lijepo i pozitivno te mi često moje realnije prijateljice skidaju „roza naočale“ kojima gledam na svijet. U svojim opisima i prenošenju dojmova nastojala sam biti što objektivnija, sve ono što sam čula ili pročitala dodatno sam se trudila provjeriti, a kako cijeli putopis ne bi stvorio dojam utopističke zemlje pod nazivom Bhutan, ipak ću za kraj napomenuti da nije sve tako savršeno. Bhutan se bori s inflacijom, pokojom korupcijskom aferom, velikim inozemnim dugom, a dio zemlje još uvijek nema osiguranu infrastrukturu po pitanju vodoopskrbe i el. energije. Bez obzira na to, ovo putovanje pospremila sam u ladicu „zemlja koju bih ponovo i ponovo posjećivala“!

Budist

Korisni savjeti za putovanje:

  • ukoliko u Bhutan dolazite iz Kathmandua pokušajte rezervirati na letu Kathmandu-Paro sjedalo s lijeve strane aviona uz prozor, a na povratku iz Para prema Kathmandu s desne strane aviona jer je pogled na Mt. Everest i druge himalajske vrhove fantastičan
  • prije putovanja u Bhutan svakako posjetiti njihove službene stranice tourism.gov.bt i http://www.bhutantravelbureau.com na kojima je dostupan veliki broj korisnih informacija
  • definirajte koji su prioriteti putovanja te ovisno o tome odrediti u kojem razdoblju  posjetiti Bhutan
  • svakako preporučam ručak u tradicionalnom butanskom domu jer je to doživljaj (sjedite na podu i jedete rukama)
  • ukoliko odlučite posjetiti neki od festivala, obavezno ponesite iz hotela neki jastučić ili nešto na što ćete moći sjesti jer posjetitelji redovito sjede na hladnom kamenom podu
  • za posjet Tigrovom gnijezdu (Taktshang Goemba) obavezo krenite ranije, preporučam da ste u 7 h u podnožju staze jer ćete na taj način izbjeći veliki broj turista iz Indije i uživati ćete u tišini, a ako ćete imati sreće, i u obredu u samostanu na stijenama
  • za posjet hramovima pripremite sitniji novac, jer je uobičajeno ostaviti milodar
Zrinka Vladovic - Relja

“Climb the mountain not to plant your flag, but to embrace the challenge, enjoy the air and behold the view. Climb it so you can see the world, not so the world can see you.” / David McCullough Jr.

WordPress Ads